Luka sanjara Umjetnička produkcija

TEKSTOVI IZLOŽBE – „Kulturni život ruske emigracije u Dubrovniku i nasljeđe balerine Olge Solovjove“

IZLOŽBA

„Kulturni život ruske emigracije u Dubrovniku i nasljeđe balerine Olge Solovjove“

Vila Čingrija, studeni 2019. Dubrovnik

 

Izložba o ruskim imigrantima u Dubrovniku u razdoblju nakon Oktobarske revolucije i Ruskog građanskog rata, fokusira se na kulturne aktivnosti grupe ruskih izbjeglica koji su tijekom 1920-ih trenutni ili trajni zaklon našli na istočnom Jadranu. Izložba prati lokalni odjek dolaska imigranata te njihovo samoorganiziranje i produkciju kulturnih manifestacija tijekom međuratnog razdoblja. Posebno je intrigantno ustanovljavanje i djelovanje „ruskog kazališta“ u kasnije porušenoj zgradi uz tvrđavu Revelin, a među izdancima ovih ranih aktivnosti svakako se ističe lik balerine Olge Mihajlovne Solovjove, čija je prisutnost u kazališnom životu Dubrovnika i njegovih Ljetnih igara, kao i njena pedagoška plesna djelatnost, prerasla u lokalnu legendu. Uz reprodukcije originalnih fotografija, portreta i tiskanog materijala, u okviru izložbe bit će prikupljena i posljednja živuća sjećanja suvremenika na Olgu Solovjovu u audio/video formatu, čime će se podcrtati nesvakidašnja i dinamična dubrovačka karijera ove imigrantkinje, kao i nesigurna sudbina njenoga nasljeđa.

Smještanjem izložbe u osamljenu, trenutno napuštenu neostilsku orijentalističku vilu nekadašnjeg dubrovačkih gradonačelnika Pera i Melka Čingrije na Boninovu, burne povijesti i nejasne budućnosti, nastoji se odraziti buran život vođen političkim potresima, kao i namjeran ponovljeni „bijeg“ Olge Solovjove iz Dubrovnika u Cavtat za koji je vezan njen kasniji život. U istom ključu čitat će se i site-specific rad video-umjetnika Luka Piplice, nastao prigodno za ovu izložbu. Uz dodatne izloške vezane uz širu povijest ruskog kazališta u „emigrantskim“ međuratnim godinama, za zagrebački postav bit će odabrana lokacija koja na sličan način odražava razdoblje u kojem je snažno kulturno-znanstveno djelovanje ruskih emigranata preplavilo Europu.

Kustosica izložbe – Ana Marinković

 

Ruska emigrantica sa svjetskih pozornica

Olga Solovjova rođena je u Odesi 1900. S obitelji je emigrirala u Kraljevinu SHS, gdje je bila članica baletnog ansambla Nacionalanog kazališta u Beogradu. U razdoblju 1924.-1929. s baletnim trupama Mihaila Fokina i Mihaila Mordkina nastupa diljem Europe, u obje Amerike te Australiji. Po povratku u Beograd, gdje je bila omiljena pripadnica jet-seta, nastavlja plesati u kazalištu te snima prve jugoslavenske zvučne filmove, burleskne komedije redatelja Aleksandra Čerepova Nesretni Buki 1931. te Avanture doktora Gagića 1933.

Sredinom tridesetih godina okončava karijeru profesionalne balerine zbog povrede koljena. Imala je iza sebe velike uspjehe koji su joj donijeli poprilično bogatstvo, pa je mogla birati kako će i gdje provesti drugu polovicu života.

Odlučuje se na – Cavtat. Kažu mnogi svjedoci vremena da ju je podsjećao na rodnu Odesu koja je još uvijek bila nedostupna. Nastanjuje se na Kamenu malom i tamo kupuje vilu u kojoj će joj se uskoro pridružiti i roditelji – otac Mihail Aleksejevič Solovjov, umirovljeni sudac okružnog suda u Novom Sadu te majka Marina Vasiljevna, a nakon Drugoga svjetskog rata i sestra Lidija s mužem Vladimirom Aleksandrovičem Iraklidi.

Visoki standardi društvenog i umjetničkog života na koji je Olga navikla zaživjeli su i na Kamenu malom, koliko je to bilo moguće, ponajviše zahvaljujući čestim posjetama njenih prijatelja s raznih međunarodnih adresa. Kao stalne goste cavtatske vile treba svakako istaknuti Svjatoslava Richtera, Arama Hačaturjana, Mstislava Rostropoviča, zatim mnoge zagrebačke i beogradske kazališne zvijezde, kao što su Marko Fotez, Marija Crnobori, Bojan Stupica. Sprijateljila se i s dubrovačkim intelektualcima, najviše s Kostom Strajnićem, slikarem i povjesničarem umjetnosti. Kuća Solovjovih na Kamenu malom bila je stjecište umjetnika i intelektualaca iz dubrovačke regije i ruskih emigranata iz raznih krajeva Jugoslavije. Pričalo se na različitim svjetskim jezicima, raspravljalo izvan zadanog konteksta ili ideologije, kao što je kozmopolitima i priličilo. Vrlo je vjerojatno da su i članovi Ruske kolonije u Dubrovniku bili njihovi česti gosti.

 

Olga i Dubrovnik

Pedesetih godina Olga u Dubrovniku pri Muzičkoj školi osniva baletni odjel.

Od zanimljivih svjedočanstava njenog pedagoškog rada ostaje zbirka plakata nekadašnje polaznice, gospođe Tee Batinić (2014. postavila je izložbu tih plakata), kao uspomena na predstavu Vila lutaka (Die Puppenfee), njemačkog skladatelja s kraja 19. stoljeća Josepha Bayera. Predstava je održana u Narodnom kazalištu u Dubrovniku u nedjelju, 24. studenoga 1957. s početkom u 15 sati. Koreografkinja je bila Olga Solovjova, a balet su izvele njezine učenice, članice Pionirskog kazališta.

  1. održavaju se prve Ljetne igre, nedugo zatim umiru Olgini roditelji, a nedugo nakon njih i Lidijin muž Vladimir. Sestre Solovjove u nadolazećim će godinama i desetljećima postati snažno vezane uz dubrovački festival, koji će im na neki način i zamijeniti obitelj, što je razumljivo ako uzmemo u obzir činjenicu da je većina umjetnika posjećivala vilu na Kamenu malom, a neki su tamo i konačili.

Olga je bila i jedna od idejnih osnivačica Dubrovačkih ljetnih igara te njihova stalna koreografkinja više od dvadeset godina. Njezinom su zaslugom mnogi svjetski umjetnici gostovali na Igrama, primjerice Svjatoslav Richter s kojim ju je vezivalo blisko prijateljstvo. Richter joj je pozirao za portret za svojih boravaka u cavtatskoj vili, a bistu i zbirku Richterovih pisama ostavila je Muzičkoj školi.

Olga je umrla u proljeće 1974.

Do sredine devedesetih godina u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića, bivšoj Muzičkoj školi, postojala je Fondacija Olge Solovjove za najuspješnije učenike.

Osim u knjigama koje se bave poviješću plesa i kinematografije, te u sjećanjima suvremenika, njeno ime nije više znano mnogima. S obzirom na bogatu karijeru i velik doprinos dubrovačkoj sredini, a najviše samim Igrama koje su joj na neki način i dužnici, ovaj projekt tako lijepog, znakovitog i bajkovitog naslova Port of dreamers odličan je povod za hommage Olgi, a mogao bi biti najava  umjetničkih i dokumentarnih projekata kojima će se obilježiti sjećanje na znamenitu rusku balerinu.

Petra Jelača

 

Olga Solovjeva – Otisci u gipsu

Zaokruživši uspješnu umjetničku karijeru balerine i glumice, Olga Solovjeva skrasila se na ponti cavtatskog poluotoka, dramatičnoj poziciji s pogledom na Dubrovnik. Tu, naravno, kulturnom djelovanju ruske emigrantkinje nije bio kraj. Za neke kulturne prakse, koje će obilježiti dubrovačku umjetničku scenu, reklo bi se – tek početak. Jer, upravo je Olga Solovjeva jedna od idejnih začetnika Dubrovačkih ljetnih igara. To ne čudi, budući da je iza sebe imala rad s revolucionarnim ruskim koreografima i plesačima Fokinom i Mordkinom, kao i glumačko iskustvo na prvim zvučnim filmovima te nesumnjivo otvoren odnos prema svim umjetničkim oblicima djelovanja, kako će se kasnije otkriti.

Kuća na osami postala je stjecište raznih lokalnih i svjetskih umjetnika, ali i mještana koji su tu rado dolazili zaigrati preferans. Pridružila joj se i obitelj, roditelji i sestra Lidija, također svestrano obrazovana osoba s interesima za povijest, glazbu, jezike… Kuća je živjela umjetnost i bila je otvorena svima. Kao dugovjeki uživatelj tog cavtatskog ladanja i blizak Olgin prijatelj isticao se Kosta Strajnić, slikar, povjesničar umjetnosti, konzervator, a nadasve likovni pedagog. Upravo je on probudio Olgin interes za slikarstvo i kiparstvo i prepoznao neosporni talent buduće kiparice. Godine zajedničkog rada, što u Strajnićevom ateljeu, što u cavtatskoj rezidenciji otvorenoj svim umjetnicima, formirale su Olgu Solovjevu kao vrlo sposobnu portretisticu. Ostavila je nekoliko portreta i portretnih bista u gipsu, uglavnom svojih prijatelja, ali i nekih značajnijih cavtatskih ličnosti. Naravno, portretirala je i Kostu Strajnića, a taj portret čuva se u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik, instituciji kojoj je upravo Strajnić bio osnivač i prvi ravnatelj. U Kući Bukovac u Cavtatu tri su djela Olge Solovjeve. Riječ je o portretu Jelice Bukovac i dvije portretne maske Jeličinih tragično preminulih kćeri. Dok su portretne maske Marije i Jelice Radosavljević, jednostavne i pročišćenih oblika, gotovo kao posmrtne maske, kakve nalazimo i na reljefu nadgrobnog spomenika Olginih roditelja, portret prijateljice Jelice Bukovac, kćeri Vlaha Bukovca, također slikarice, koja je i sama portretirala Olgu Solovjevu, ekspresivno je i snažno djelo. Izrazitim portretnim karakteristikama, lakoćom i suptilnom obradom površine ističu se portretne biste don Iva Dagoniga i Mihajla Solovjeva u cavtatskoj Pinakoteci župne crkve Sv. Nikole. I kao podsjetnik za kraj, na sve umjetničke veličine koje su se, u cavtatskoj kući na stijenama, svjetioniku duha, osjećale kao u svom domu, portret je Svjatoslava Richtera, velikog pijanista, koji je Olgina sestra Lidija, nakon njene smrti, poklonila Umjetničkoj školi  u Dubrovniku.

Mnogo puta je Olga i sama bila objekt portretiranja budući da je prijateljevala s mnogim slikarima: sačuvani su njeni portreti koje su naslikali Ivo Dulčić, Milovan Stanić i već spomenuta Jelica Bukovac.

Helena Puhara

 

 

 

 

Ruska emigracija u Dubrovniku, prvi veliki val izbjeglica u Hrvatskoj u 20. stoljeću

Prvi veliki val izbjeglica koji je u 20. stoljeću zapljusnuo područje današnje Hrvatske bio je val ruskih izbjeglica koje uplovljavaju u jadranske luke u Boki kotorskoj, Dubrovniku (Gruž, Meljine)  i Bakru. Nakon smaknuća Romanovih i Februarske revolucije 1917., kreće prvi val ruskih emigranata, koji uplovljavaju u Hrvatsku, u Dubrovnik, i to 1919. godine. Kreću iz Odese, „s urednim putnim ispravama i znatnim novčanim sredstvima“ te stižu vlakom preko Sarajeva i Mostara (četrdesetak obitelji), uglavnom nastavljajući za mjesec-dva svoj put u Francusku, dok se dio zadržava u Dubrovniku.

Svijet te 1919. i nekoliko narednih godina prima oko dva milijuna Rusa koji bježe pred revolucijom, a Kraljevina SHS, organiziranim naporima i ugovorom s Rusijom, a pod protektoratom Francuske i Britanije, prima ih sveukupno 40 tisuća. Sama današnja Hrvatska oko 20 tisuća, dio pojedinačno, a 90% u organizaciji Kraljevine SHS. Rusija je bila prva velika sila koja je priznala Kraljevinu SHS, a ona je zauzvrat pristala primiti veći kontingent ruskih izbjeglica.

U ljeto 1920. u Dubrovnik pristiže još dvjestotinjak ljudi, koji, prema navodima, kreću iz Vladivostoka, preko Japana, Singapura, Indonezije i Sueza. Te godine osniva se dubrovačka Ruska kolonija, najstarija ruska kolonija u Hrvatskoj (do 1941. u Hrvatskoj će ih biti osnovano ukupno 40), ruski crkveni zbor i kasnije Ruski dom u Dubrovniku. Ruska kolonija bila je službena ustanova, osnovana sa zadatkom pomoći domicilnim vlastima pri vođenju evidencije o ruskim emigrantima. Ruski dom bio je pak ustanova koja je brinula o kulturnom životu Rusa, s prihvatilištem za siromašne, javnom kuhinjom i dvoranom za skupove. Ruski dom imao je privremenu zadaću i djelovao je neprekinuto od 1920. do 1938.g. kada su, po našim saznanjima, zabilježena posljednja kulturna događanja ovog Doma.

U jesen 1920. pristiže najveći broj ljudi, mahom evakuirani pripadnici Vrangelovih trupa, zapovjednika Bijele garde, koji, netom doživjevši veliki poraz na Krimu, organizira evakuaciju i prihvat za njih, nakon prihvatnih logora u Turskoj i Grčkoj, napokon u Hrvatskoj. Tada stiže oko 20 tisuća ljudi. Mladi vojnici pristigli s Vrangelom služili su u Dubrovniku, opet ugovorom, njih čak 4500, kao pogranična straža na Lokrumu 24 mjeseci, a sam Vrangel boravio je u Dubrovniku 1921. godine. Uz inteligenciju i mlade vojnike, stigli su i živopisni Kubanski Kozaci. Kao da dubrovčanima nije bilo dovoljno što se Rusi bacaju u more i sunčaju na samu Novu godinu, jedan se Kozak, napivši se i pavši kroz prozor Revelina, odlučio ostati – živ, navodi kroničar Arsenjev.

Pridošlice su za lokalnu zajednicu predstavljali posvemašnji kulturološki šok, što zbog svoje brojnosti, što zbog svoje obrazovanosti, no ne nužno i imovinskog stanja. Naime većinu izbjeglica čine visokoobrazovani (13%) i oni s gimnazijskim obrazovanjem (2/3 došljaka), u usporedbi s tadašnjih 50% nepismenih u SHS 1921. Od toga više od 50% čine vojna lica, 30% gospodarstvenici, 14% profesori i učitelji, liječnici, pisci svećenici i umjetnici te 5 % administrativnih činovnika Carske Rusije (Arsenjev). Uz vrhovnog zapovjednika snaga Bjelogardejaca, stigao je tad u Dubrovnik i predsjednik Državne Dume (ruski ekvivalent parlamenta), cjelokupni Sveti Sinod RPC u dijaspori te na stotine akademika i znanstvenika.

Odmah po stvaranju kolonije osnovana je i knjižnica, u koju su svi emigranti predali svoje knjige i koja je tada brojala oko tri tisuće naslova te tako činila najveću takvu knjižnicu u ovome dijelu Europe. Djelovala je i spomenuta menza, zubarska radionica samo za Ruse te Ruska crkva, ali bez ruskog svećenika. Bibliotekar M. Černikin, crkvenjak, vodio je ruski zbor u pravoslavnoj crkvi u Gradu.

 

Ruske sudbine u Dubrovniku i dalje

Među pridošlim vojnicima u luku Gruž bio je tad i mladi budući student zagrebačkog Medicinskog fakulteta i brat puno poznatijeg Mihaila, Nikolaj Bulgakov. Prošavši dubrovačku karantenu nakon prihvatnog logora u Turskoj, njegova je sudbina na svom putu uključila i Zagreb kao mjesto osmogodišnjeg studiranja. Nikolaj Bulgakov slao je redovno razglednice Zagreba poznatom piscu u Moskvu, ali i nastavio, nakon obrane doktorata 1929. godine, kao i mnogi drugi ruski „bijeli“ emigranti, svoj put u Francusku, kao zapaženi epidemiolog i kasnije znanstvenik svjetskoga glasa.

Rusi svoj put nakon dolaska u Dubrovnik nastavljaju na razne načine. Jedni odlaze odmah u Francusku i druge europske zemlje (Velika Britanija, Njemačka, skandinavske zemlje), a neki u SAD i Argentinu. Drugi odlaze u hrvatski glavni grad Zagreb ili u Split, gdje mnogi od njih osnivaju nove zavode i katedre na zagrebačkim fakultetima (Zavod za opću patologiju i patološku anatomiju dr. Sergej Saltikov, Zavod za fiziku i fizikalnu kemiju Ivan Plotnikov, Epidemiološki odsjek na Higijenskom Zavodu N. Černozubov itd.) ili zadužuju kulturni i umjetnički život gradova. Zagrebačkim teatrom „vlada“ dinastija Froman, slikar Pavao Froman, njegova sestra balerina Margareta Froman, braća plesači Maksimilijan i Valentin Froman; Zoja Petrovna Dumenjić Nepanina prva je žena koja je diplomirala Arhitekturu na tadašnjem zagrebačkom Tehničkom fakultetu te projektirala kasnije splitsku bolnicu na Firulama. Tu su i profesori Abakumov, Andrejev, Baranov, Cernovikov, znameniti redatelj zagrebačkog HNK Vereščagin, snimatelj i jedan od utemeljitelja zagrebačke škole animiranog filma Gerasimov, strip-crtač Golovčenko, slikari Antipov i Hanzen.

No, sudbina ruske emigracije već dolaskom NDH i Drugog svjetskog rata prekinuta je u kontinuitetu i, premda Ruska kolonija ne prestaje djelovati, Rusi se „rasipaju“ ili po suprotstavljenim stranama ili po daljnjoj emigraciji sve do Švedske, gdje većina najstarijih pripadnika ruske emigracije biva smještena u staračke domove. Za mnoge Ruse pristigle nakon revolucije, koji su dočekali kraj Drugog svjetskog rata u Hrvatskoj, kasniji Ugovor o dobivanju državljanstva SSSR-a značio je prestanak života na ovim područjima, budući da je isti za njih automatski značio i prestanak radnih ugovora u Jugoslaviji.

U Dubrovniku od znamenitijih Rusa ostaju živjeti Aleksej Hanzen (Ganzen), poznati slikar morskih pejzaža, čije su slike izložene i u Louvreu, a koji je i umro u Dubrovniku. Također su ovdje ostale i Olga Solovjova, znamenita balerina i dugogodišnja koreografkinja Dubrovačkih ljetnih igara, te njezina sestra Lidija Iraklidi, posljednja ruska emigrantica u Dubrovniku pristigla prvim valom, iza koje je ostalo prazno grobno mjesto u Cavtatu. Lidija Iraklidi pokopana je, kako navodi kroničar Arsenjev, u Apatinu, u Vojvodini, kamo je izbjegla pred granatiranjem Dubrovnika 1991. godine u poodmakloj dobi od 97 godina, doživjevši potom 102 godine. Sestre Solovjova i Iraklidi ostavile su oporukom Dubrovačkim ljetnim igrama svoju vilu na Kamenu malom, zavještajući je kao budući Dom za starije i siromašne umjetnike.

Ruska emigracija koja je napustila zemlju nakon Prvog svjetskog rata bila je mnogobrojnija nego ona sovjetska, a njezin kulturni i znanstveni doprinos u usporedbi s brojnošću, još veći. Jedan od materijalnih tragova koji su u Dubrovniku ostali od izbjeglih građana Carske Rusije, poznata je vila Šeherezada koju je 1929. godine dao izgraditi bogati crnomorski trgovac Cimdin, a koja i danas dominira panoramom Ploča.

Popis stanovništva iz 1953. godine u Dubrovniku navodi 59 govornika ruskog jezika, da bi se u popisu iz 1971. u Dubrovniku i Dubrovačkom kotaru 24 građana izjasnilo kao Rusi, 1981. godine njih 20, a u popisu iz 1991. godine tek 16 stanovnika.

 

Ruska emigracija u Drugom svjetskom ratu

 

U vrijeme NDH Ruska kolonija kao organizacija postaje važnija i na području čitave NDH postoji četrdesetak Ruskih kolonija s oko 5400 članova. Premda je velik broj Rusa u međuratnom periodu dobio jugoslavensko državljanstvo, budući da su bili pravoslavne vjeroispovijesti, nakon uspostave NDH oni gube posao. Međutim, već početkom kolovoza 1941. godine uslijedila je uputa prema kojoj se od hapšenja ili gubljenja posla izuzima žiteljstvo rumunjskog, makedonskog (bugarskog), ruskog i ukrajinskog porijekla, kao i oni Crnogorci koji se nisu ogriješili o interese hrvatskog naroda. Potvrdu o lojalnosti izdavala je, kad je riječ o Rusima, Ruska kolonija, odnosno, Predstavništvo ruske emigracije u Zagrebu. To je po svršetku rata bilo razlogom što su Ruske kolonije i Predstavništvo ruske emigracije u Zagrebu smatrane za fašističke organizacije koje su djelovale protiv SSSR-a. Međutim, najveći broj ruskih emigranata nije podržavao ustaški režim. Jedan dio njih bio je mobiliziran u domobransku vojsku, a samo mali broj emigranata iz Rusije pristupio je ustaškom pokretu. Stanovit broj emigranata pristupio je narodnooslobodilačkoj borbi, a neki su se odlučili za odlazak na rad u Njemačku, otkuda su se željeli lakše domoći oslobođenih krajeva Rusije (što im uglavnom nije uspijevalo).

Nakon Drugoga svjetskoga rata svim emigrantima iz Rusije ponuđena je 1946/47. mogućnost dobivanja državljanstva SSSR-a. Bilo je mnogo onih koji su željeli iskoristiti tu mogućnost. Međutim, onima koji su primili sovjetsko državljanstvo, danom primanja prestao je redovan radni odnos, koji je mogao postati ugovornim, s time da su svakih šest mjeseci morali obnavljati dozvolu zaposlenja. Oni koji su imali ugovorni radni odnos najčešće su dobivali otkaz. Slično je bilo i s emigrantima koji nisu prihvatili sovjetsko državljanstvo, a jugoslavensko im je bilo oduzeto, pogotovo nakon rezolucije Informbiroa u ljeto i jesen 1948. godine. Stoga se događalo da su mnogi bivši ruski emigranti, pa i njihova djeca koja su rođena u Jugoslaviji, ostajali bez ikakvoga državljanstva. Među njima je bilo mnogo onih koji su se donošenjem takvoga zakona osjećali povrijeđenima, pa su odlazili u drugu emigraciju. Jedni su otišli u Mađarsku i Bugarsku, pa su se kasnije domogli i Sovjetskog Saveza, drugi u prekomorske zemlje, a treći, oni najstariji, smještani su u staračke

domove u skandinavske zemlje.

Tijana Gojić

________________________________________________________________________________

Izvori:

 

Aleksej Arsenjev. “Ruska emigracija u Dubrovniku”, u: Ruski emigranti u Hrvatskoj između dva rata; Rubovi, memorija, ur. Irena Lukšić. Zagreb, 2006.

 

Tatjana Puškadija Ribkin. Emigranti iz Rusije u znanstvenom i kulturnom životu grada Zagreba. Zagreb, 2005.

 

 

KRONOLOGIJA RUSKE EMIGRACIJE

 

— 1917. Rusija je prva zemlja koja službeno priznaje Kraljevinu SHS, njezina Privremena vlada u vrijeme građanskog rata nakon Februarske, a prije Oktobarske revolucije iste godine

 

— 1918. smaknuće Romanovih

 

— 1919. prvi izbjeglice iz Rusije pristižu u Kraljevinu SHS, manja grupa s juga Rusije, koja “s urednim papirima i znatnim novčanim sredstvima” u proljeće napušta Odesu, u kolovozu stiže u Dubrovnik i nastanjuje se u gradu

 

— ožujak 1920. prvi od nekoliko valova izbjeglica iz Rusije koji stižu u Dubrovnik te godine, četrdesetak bjelogardejskih obitelji (stotinjak ljudi), stižu željeznicom preko Sarajeva i Mostara, većinom aristokracija, kapitalisti i buržoazija. Tzv. “Novorossijska evakuacija”. Dio odlazi u Francusku i druge europske zemlje, dio ostaje u Dubrovniku. Osnivaju Rusku koloniju, najstariju od kasnijih 40 ruskih kolonija u Hrvatskoj. Od istaknutijih Rusa, ovim valom stiže bivši član Državnog savjeta grof Tolstoj-Miloslavski (umro u Dubrovniku 1925.), bivši predsjednik Dume Homjakov (umro u Dubrovniku 1925.), bivši ruski ministar prosvjete grof I.I. Tolstoj (otputovao u Francusku 1922.) i drugi

 

— kolovoz 1920. krstaricom “Orel” stiže 210 osoba s istoka Rusije, cijela vladivostoška Pomorska akademija (pitomci i nastavnici), koji preko Japana, Singapura, Indije i Sueza stižu u Dubrovnik. Po dolasku Akademija je raspuštena; dio pitomaca biva raspoređen po kadetskim korpusima na teritoriju SHS (Sarajevo, Bileća, Bela Crkva), dok dio odlazi na studije u Zagreb i Beograd

 

— rujan 1920. brodom ”Himalaja” stiže manji broj ruskih izbjeglica s većim brojem jugoslavenskih dobrovoljaca iz Rusije i jugoslavenski dobrovoljci iz Rusije

 

— studeni/prosinac 1920. najmasovniji val izbjeglica iz Rusije, tzv. “Francuska evakuacija” s Krima, kada nakon poraza Bijele garde kod Perekopa njihov zapovjednik Vrangel organizira masovnu evakuaciju za oko 150,000 ljudi na 150 brodova. Pod pokroviteljstvom Francuske vlade, Kraljevina SHS pristaje prihvatiti oko 20,000 ljudi. Najprije parobrod Szeged stiže u Gruž s 2,563 Rusa, od kojih se u Dubrovniku duže zadržalo 783 građana, a ostali su, nakon karantene, upućeni u Banat

 

— 1.siječnja 1921. službeno registrirana Ruska kolonija u Kraljevini SHS, kao udruženje za brigu o interesima i potrebama bjelogardejskih izbjeglica pristiglih evakuacijom. Djelovala kao humanitarna i kulturna ustanova, s osnovanim amaterskim kazalištem u tvrđavi Revelin, književnim klubom, menzom, tzv. “Ruskim domom” koji je skrbio o 40 starih i nemoćnih osoba te bibliotekom od 3,000 knjiga, jednom od najvećih u tadašnjoj Europi

 

— rujan 1921. novi kontingenti Ruske armije generala Vrangela stižu u grad, nakon zadržavanja u prihvatnim logorima u Grčkoj i Turskoj. Odlukom Ministarstva vojske i mornarice Rusi stupaju u pograničnu stražu na otoku Lokrumu, gdje služe godinu dana 4,500 vojnika

 

— 1924. dio ruskih emigranata odlazi brodom “Sv. Lazar” u Francusku, pa dubrovačka kolonija sada broji 324 člana. Mnogi Rusi i dalje odlaze, neki umiru, neki dobivanjem jugoslavenskog državljanstva istupaju iz članstva kolonije te se ona do početka Drugog svjetskog rata znatno brojčano smanjuje

 

— 1937. umire dubrovački slikar marinist Aleksej Vasiljevič Hanzen

 

— 1941. Ruska kolonija, od prvotnih 900 emigranata koji su je sačinjavali od osnutka, broji tek 82 člana

 

— 1950. osnivanje Dubrovačkih ljetnih igara. Olga Solovjova, jedna od emigrantica pristiglih iz Odese, koreografkinja je Igara od osnutka nadalje

 

— 1974. umire Olga Solovjova, dugogodišnja koreografkinja Dubrovačkih ljetnih igara, koja sa sestrom, glazbenicom i lingvisticom Lidijom Iraklidi ostavlja Dubrovačkim ljetnim igrama svoju vilu na Kamenu Malom, sa željom da se u njoj osnuje Dom za starije i siromašne umjetnike

 

— 1995. umire Lidija Iraklidi, posljednja dubrovačka ruska emigrantica pristigla valom nakon Revolucije,  izbjegavši još jednom, u dobi od 97 godina, pred granatama nad Dubrovnikom u vojvođanski Apatin, gdje je i pokopana

 

 

­­­­­­­­­­___________________________________________________________________

 

 

Izvori:

 

Aleksej Arsenjev. “Ruska emigracija u Dubrovniku”, u: Ruski emigranti u Hrvatskoj između dva rata; Rubovi, memorija, ur. Irena Lukšić. Zagreb, 2006.

 

Tatjana Puškadija Ribkin. Emigranti iz Rusije u znanstvenom i kulturnom životu grada Zagreba. Zagreb, 2005.

 

 

Related posts

Održano predstavljanje i razgovor o EU projektu Luka sanjara na ADU u Zagrebu

Dubrovnik Summer Festival

VIDEO – Kulturni život ruske emigracije u Dubrovniku i nasljeđe balerine Olge Solovjove

Dubrovnik Summer Festival

POSTAV IZLOŽBE – „Kulturni život ruske emigracije u Dubrovniku i nasljeđe balerine Olge Solovjove“